Splitska humanitarka: 'Možete li zamisliti tu bol...'

Splitska humanitarka Ana Đikić podijelila je na društvenim mrežama tužnu objavu povodom druge obljetnice ubojstva Luke Bančića na dnu Mažuranićevog šetališta u Splitu. Na mjestu tragedije njegovi roditelji i prijatelji zapalili su lumine i ostavili ruže, da bi ih dan kasnije prizor šokirao. Sve je oštećeno i razbacano.

'Pišem ovo danas kad sam se smirila, utišala ljutnju u sebi, ali tugu ne mogu. 
Mislim da cijeli Split zna da je 24. veljače 2024. na dnu Mažuranićevog šetališta u našem Splitu, ubijen Luka Bančić. Sin jedinac prekrasnih roditelja. Ej, sin jedinac.
Bol, tugu i prazninu koju nose njegovi roditelji, njegova obitelj, prijatelji, ne može nitko tko nije doživio nešto tako(a ne daj Bože ikome ikad da se to dogodi) niti zamisliti. No, smatram da svaki čovjek, pogotovo svaki stanovnik ovog grada, može to poštovati. Nadala sam se, a i to sam i napisala na svom FB profilu i grupi Danas Luka, sutra JA prije dva dana, da Luku nikad nećemo zaboraviti. Ja Luku (iako ga nikad vidjela nisam) neću nikad zaboraviti!

Zamislite bol Lukine mame koja ne može proći ulicom gdje se to dogodilo, bol tate koji prolazi često kraj tog mjesta. 
Zamislite koliko je snage i jakosti Lukinoj mami trebalo da pođe, večer uoči godišnjice, na mjesto gdje je posljednji put zakucalo srce njenog sina, njene najveće ljubavi, upaliti svijeću i staviti dvije bijele ruže(ali učvrstiti za stup). Zamislite...

Zamislite koliko je trebalo snage Lukinom djedu da, zajedno s Lukinim tatom, pođe na to mjesto, na dan godišnjice položiti(ali učvrstiti za stup) aranžman bijelih umjetnih ruža. Zamislite...
Zamislite, tek, što je doživio Lukin tata, kako se osjetio, kad je sinoć ponovo pošao na to mjesto, jer ga je nešto vuklo da pođe, a zatekao iščupane dvije bijele mamine ruže, razbacane djedove ruže iz aranžmana. Zamislite... Možete li zamisliti?
Zamislite, da vam netko iznova iščupa srce, koje je iščupano prije dvije godine, kao da vam ga netko izgazi najtežom i najvećom vojničkom čizmom.

Zamislite  bol, patnju, pitanja u srcu Lukinog tate, zamislite jecaje i bol, trganje duše Lukine mame... Zamislite... Možete li zamisliti?
O ovome sam mogla šutjeti, ne napisati ni riječ, okrenuti glavu, kao što su možda okrenuli mnogi prolaznici jučer, koji su prošli pored tog mjesta, a možda brojni nisu ni opazili.
No, ja, nikad neću šutjeti o ovakvim stvarima. Ne zato što ne želim, nego ne mogu.

U ovom korizmenom vremenu, kad svi pišemo, pričamo, slušamo o odricanju, o činjenju dobrih djela, o nošenju svojih križeva, netko oskvrne (nerado pišem ovaj termin, ali ne znam koji drugi bi bolje stajao) mjesto gdje je posljednji put zakucalo srce maminog i tatinog jedinog sina, njihove ljubavi, njihovog Luke. Ali, i našeg Luke, jer Luka je dijete ovog grada. Luka je izdahnuo na ulici ovog grada.

Osoba ili osobe koje su to učinile nisu dobro, ne možeš tako nešto učiniti ako si dobro. Smatram da toj osobi/osobama treba pomoć. Koliko je takvih ljudi?! Treba li se i/ili što bi se trebalo dogoditi da bismo se zapitali gdje smo, gdje idemo, gdje ide ovaj grad?
Oprosti nam Luka, svima. Oprosti ovom gradu. Pomozi nam, Bože, svima!', poručila je Ana Đikić.